Povijest i legenda

Antika

Prve vijesti o tartufu pojavljuju se u spisu Plinija Starijega ''Naturalis Historia''. U 1. st. pr. Kr., zahvaljujući grčkom filozofu Plutarhu iz Cheronea, proširilo se vjerovanje da je ta dragocjena gljiva nastala kombiniranim djelovanjem vode, topline i gromova. Ta je činjenica nadahnula mnogobrojne pisce; jedan od njih, Juvenal, smatrao je da je ta vrijedna gljiva nastala iz groma kojeg je Jupiter bacio u neposrednu blizinu jednog hrasta (Otac Bogova ga je smatrao svetim stablom). S obzirom na to da je Jupiter bio jako poznat i po osobitoj seksualnoj aktivnosti, tartufu se oduvijek pripisuju i afrodizijačka svojstva.

Srednji vijek i Renesansa

Tartuf i dalje ostaje vrsna namirnica, ponajprije na stolovima plemstva i prelata. Neki stručnjaci te epohe smatrali su da je njegova aroma vrsta kvintesencije, koja u čovjeku pobuđuje ekstazu.

Tartuf iz Piemonta – Albe i Istre

U 18. je stoljeću na svim europskim dvorima tartuf iz Piemonta smatran jednom od najukusnijih namirnica. Među najvećim sladokuscima tog zemljanog ploda ne može se ne spomenuti glazbenik Gioacchino Rossini, koji je nazvao tartuf Mozartom gljiva. 

Iako su bijeli tartufi iz Piemonta i Istre oduvijek najcjenjenija vrsta, Tuber magnatum Pico je tek u 20. st. postao svjetski poznat, zahvaljujući genijalnoj promidžbenoj kampanji Giacoma Morre, hotelijera i gostioničara iz Albe, kojeg je već 1933. s pravom londonski Times proglasio kraljem tartufa.