Podjela tartufa na različite vrste temelji se ponajprije na morfološkim karakteristikama kao što su: oblik, veličina, boja, ornamentika, izgled plodišta i peridije, miris i okus.

Određivanje vrste u laboratoriju provodi se prepoznavanjem vrste spora ili posebnim tehnikama biomolekularne analize. Trenutno u svijetu postoje 63 vrste gljiva klasificiranih kao Tuber. Samo je 9 od 25 vrsta koje rastu u Italiji i Istri jestivo, a 4 se najčešće može naći u prodaji:

Tuber magnatum Pico (Plemeniti bijeli tartuf)

Kuglasta, često spljoštena i nepravilna oblika, blijedožute ili ponekad oker boje, prekriven zagasitocrvenim mrljama, nikada siv, gladak ili lagano bradavičast.

Grumen je prekriven brojnim vrlo razgranatim, bijelim šarama te poprima nijanse od boje mlijeka do jake ružičaste boje. Spore su mu alveolarne. Dostiže veličinu velike jabuke: svake godine pronađu se rijetki primjerci koji prelaze težinu jednog kilograma. Moguće ga je pronaći tek u kasno ljeto, jesen i početkom zime, u podnožju drva hrasta, vrba, topola, lipa, na područjima značajne razine vlažnosti i u ljetnom periodu. Osim sjeverno-centralnih regija Italije, nalazi se isključivo u Istri. Njegov specifičan okus i miris učinili su da postane kralj kulinarstva i da bude cijenjen u cijelome svijetu. Konzumira se sirov.

Definicija njegove arome prema pojedinim autorima: "izrazito jakog mirisa, skoro kao po češnjaku" (Vittadini); "ugodna mirisa, aromatičan, jači od bilo kojeg tartufa, blag, pomalo podsjeća na češnjak" (Mannozzi); "odor fragrans, suballiaceus, casei corrupti" (Ceruti); "tipično jak miris metana i fermentiranog sira (Montecchi); "jak miris, pomalo podsjeća na češnjak" (Pacioni); "karakterističan miris, osobit, vrlo jak, lagano podsjeća na potpuno zreli češnjak. Izuzetno ugodna okusa, posebnog, vrlo jakog" (Stecchi).